Koncertni ciklus Grada – ansambl Ars Longa

Objavljeno: 27.01.2020

U Vikarijatu Osijek, u petak 24. siječnja 2020. održan je koncert kubanskog ansambla ARS LONGA.

Glazbeni ansambl Ars Longa, koji su 1994. osnovali Tereza Paz i Aland López, djeluje od 1995. u sklopu ureda Oficina del Historiador de la Ciudad de La Habana. Sastavljen je od glazbenika koji su diplomirali na Glazbenom konzervatoriju i na Višem institutu za umjetnost u Havani. Ansambl je posvećen interpretaciji, proučavanju i istraživanju različitih epoha i stilova, od srednjeg vijeka do baroka. Važno mjesto u repertoaru zauzima glazba kolonijalnog razdoblja u Latinskoj Americi, a napose povijesna interpretacija i snimanje djela Estebana Salasa (Kuba, 1725. – 1803.) – kapel majstora katedrale u Santiago de Cuba između 1764. i 1803.

Ansambl Ars Longa nastupio je u najprestižnijim dvoranama u zemlji, kao i na važnim nacionalnim i međunarodnim festivalima:

Ars Longa je aktivni promotor interpretacije stare glazbe na Kubi i domaćin Međunarodnog festivala stare glazbe Esteban Salas koji se svake godine održava u Havani.

Njihova glazbena izdanja osvojila su važne nagrade od specijaliziranih glazbenih kritičara Francuske: Diapason, Le monde de la musique, Télérama i Classica, kao i kulturnog odjeljka novina Times i magazina Scherzo. Sedam puta osvojili su Cubadisco, najvišu nagradu kubanske diskografije.

Villancico je bio uobičajeni pjesnički i glazbeni oblik Iberskog poluotoka i Latinske Amerike, popularan od kraja 15. do 18. stoljeća. U 19. i 20. stoljeću gubi na popularnosti te se danas ovaj naziv koristi samo za božićne pjesme. Važni skladatelji villancicosa bili su Juan del Encina, Pedro de Escobar, Francisco Guerrero, Manuel de Zumaya, Juana Inés de la Cruz, Gaspar Fernandes i Juan Gutiérrez de Padilla.

Villancicosi, nastali u 15. stoljeću iz srednjovjekovnih plesnih oblika, vrsta su pučkih pjesama koje su se pjevale na narodnom jeziku, a tematski često bile povezane sa seoskim načinom života.

Ovaj se glazbeni oblik razvijao kao svjetovni polifoni žanr sve do druge polovice 16. stoljeća kad su villancicosi vjerske tematike proširili po Španjolskoj i njezinim kolonijama u Latinskoj Americi. Te pobožne pjesme, koje su se pjevale na Jutarnjoj velikih katoličkih blagdana, postale su izuzetno popularne u 17. stoljeću, a pad su doživjele u 18. i 19. stoljeću. Tekstovi su pjesama često bili didaktični, osmišljeni kako bi pomogli novoobraćenicima da razumiju i žive katoličanstvo.

Iako ovi glazbeni oblici u Španjolskoj i njenim američkim kolonijama uglavnom dijele zajedničku povijest razvoja, latinoamerička tradicija villancicosa osobito je poznata po uključivanju dijalekata i ritmova raznih naroda. Tekstovi su uglavnom pisani na španjolskom, ali neki su koristili pseudoafričke, náhuatl (juto-astečke) ili iskvarene talijanske, francuske ili portugalske riječi.

Ove su šaljive pjesme, često nazvane po određenoj etničkoj skupini koju tematiziraju, nerijetko bile popraćene „neorkestralnim”, „etničkim“ instrumentima, poput zvečki, tamburina i gajdi, dok su tekstovi oponašali obrazac govora ovih skupina. Tako su, primjerice, pod nazivom negro ili negrillo, oponašale afričke govorne obrasce i koristile onomatopejske izraze poput „gulungú, gulungú“ i „he, he, he cambabé!“, najvjerojatnije kako bi stereotipno prikazale tu marginaliziranu i obespravljenu skupinu kao one neobrazovane i infantilne. Drugi primjeri „etničkih“ pjesama uključuju jácaru, gallego i tocotín.

Skladatelji villancicosa, koji su obično bili maestro de capilla (kapel-majstori) u velikim katedralama Španjolske i Novog svijeta, pisali su ih u mnogo različitih renesansnih i baroknih stilova, uključujući homofoniju, imitativnu polifoniju i višezborje. Među najistaknutijim skladateljima iz Novog svijeta su José de Loaiza y Agurto, Manuel de Sumaya i Ignacio Jerúsalem u Novoj Španjolskoj; Manuel José de Quirós i Rafael Antonio Castellanos, u Gvatemali; José Cascante, u Kolumbiji te  Juan de Araujo i Tomás de Torrejón y Velasco, u Peruu.

Veličina slova