Povijest

Prof. dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE

O prošlosti Osijeka ukratko

Osijek s Dravom živi oslonjen uglavnom na njezinu desnu obalu i pravo prekoračenje grada na njezinu lijevu obalu izazov je generacijama koje dolaze.

U maglama davne prošlosti gubi se porijeklo Osijeka. Ondje gdje su Drava i Dunav stvorili tlo pogodno za život čovjeka kretali su se Kelti i ostavili velebni pečat u povijesti golemih područja Europe i šire od nje. Ovuda su zacijelo vodili putovi razmjene između Tračana i Etruščana, a preko ovih rijeka, preko i mimo močvara, kroz panonske šume kretat će se i mnogi narodi sa sjevera prema jugu i s juga prema sjeveru. Našli su se ovdje i Rimljani. I ne bez razloga na dravskom vodotoku neko vrijeme imali su zapovjedništvo svojih plovidbenih snaga, a to je bilo u Mursi na području na kojem ćemo kasnije i potom sve do danas susresti Osijek.

Kao mjesto života ljudi Osijek je svjedok raznovrsnih razdoblja: u Tvrđi svjedoči o ukrštanju života velikih vojnih garnizona, državnog činovništva, trgovačkog i obrtničkog staleža; u dijelovima grada istočno, zapadno i južno od Tvrđe – u Donjem, Gornjem i Novom gradu – svjedoči o ispreplitanju života vezanog za obradu zemlje i za nastup novih gospodarskih djelatnosti poput brodogradnje, prerade drveta, svilarstva, proizvodnje hrane, prerade kože, skladišnog poslovanja i za razvoj svega toga bitnog financijskog, prometnog i inog djelovanja. Takav Osijek morao je doživjeti burna zbivanja u obrazovnom i kulturnom životu u kojem od 18. stoljeća počinje hod školstva, a potom i književnog, tiskarskog i kazališnog života.

Iako se i Osijek razvijao po zakonima gradova burnog industrijskog i inog gospodarskog života, ostao je gradom bujnog zelenila, travnjaka, sjenovitih perivoja, prekrasnih šetališta, posebice na obalama Drave. Doduše, u današnjem je Osijeku ostavljeno prošlosti štošta od onoga što ga je razvilo do veličine koju ima danas. U današnjici su se, pak, učvrstili oni povijesni doprinosi koji Osijeku daju njegov poseban profil: barokna raskoš Tvrđe, neoklasicističke vedute Gornjeg i Donjeg grada, visoki dometi hrvatske secesije u Gornjem gradu, sve do arhitekture karakteristične za 60. i 70. godine 20. stoljeća u svim dijelovima grada – pogotovu u onima koji se šire prema jugu.

POVIJESNA ŠETNJA

Prvi tragovi života

Blago podneblje, obilje vode, raznolik biljni i raznovrsni životinjski svijet povoljno su utjecali da su se ovdje nastanile prve ljudske zajednice već u mlađem kamenom dobu. O tome nam govore brojni arheološki nalazi oružja i oruđa od kamena i kosti, različiti oblici keramičkih posuda i drugi predmeti pronađeni u zapadnom dijelu Osijeka, u najstarijem prapovijesnom naselju starčevačke kulture (6. do 5. tisućljeće prije Krista) – na dravskoj obali na danas jedva uočljivom uzvišenju što se pruža smjerom istok-zapad u sjevernom dijelu Retfale. Prvi stanovnici na ovim prostorima bili su prvi ratari i uzgajivači domaćih životinja. O stalnosti života na ovom prostoru svjedoče i nalazi od bakra, bronce, a i oni iz starijeg i mlađeg željeznog doba. Prostorom na kojem se u potonjem razdoblju smjestio Osijek protutnjili su potkraj 4. i početkom 3. stoljeća prije Krista Kelti za vrijeme svojih osvajačkih pohoda Europom prodirući preko Panonije i Podunavlja do Grčke i Male Azije. Tijekom 1. stoljeća prije Krista opada vojna moć Kelta. Nižu se porazi u ratovima s Dačanima i Rimljanima, ali njihov kulturni utjecaj na ovim prostorima i dalje je trajao. U isto je vrijeme, po povijesnim vrelima, u Osijeku i okolici živjelo panonsko pleme Andizeta, čije je središte bila Mursa. Rimljani su, čini se, preuzeli to staro ime i na tom mjestu izgradili manji logor, koji je u potonjem vremenu prerastao u veliki antički grad sa statusom kolonije.

Colonia Aelia Mursa

Krajem 1. stoljeća prije Krista, u doba cara Augusta, Rimljani su osvojili gotovo cijelu Panoniju. Na malo povišenoj južnoj obali Drave, u keltskoj i andizetskoj Mursi, podigli su vojnički logor. Ovo najveće naselje u Donjoj Panoniji nastalo je u današnjem Donjem gradu, u susjedstvu okruženih močvarnih područja. Povoljni je položaj ubrzao povećanje stanovnika i razvoj grada u trgovačko i prometno središte šire okolice. Kameni most preko Drave i tvrda cesta preko močvarnih područja u Baranji povezali su Mursu s Aquincumom (današnjom Budimpeštom) i ostalim gradovima Gornje Panonije. Zbog toga značenja Murse rimski car Hadrijan je, vjerojatno 124. godine, dodijelio naselju status kolonije s punim civitetom (Colonia Aelia Mursa).

Gradsko pravo i status kolonije privukao je brojne rimske građane i veterane rimskih vojnih jedinica. Stoga se u gradu i okolici povećala potražnja za različitom pa i luksuznom robom što je izravno utjecalo na jačanje trgovačkih veza duž dunavske granice. Mursa postaje jedno od glavnih čvorišta trgovine, ali i nadalje za Rimljane značajno vojno uporište. Vrsni graditelji podigli su u Mursi forum, sagradili javne i upravne zgrade, hramove, amfiteatar, kuće s podnim grijanjem i vrtovima bogatih građana i patricija te uljepšavali grad statuama.

Slabljenjem carske vlasti u vrijeme vojničkih careva zapalo je Rimsko Carstvo u duboku krizu, koja se posebice odrazila u Panoniji. Povlačenjem rimske vojske i napuštanjem Dacije Mursa je izložena upadima i provalama naroda sa sjevera i istoka. Smirivanje stanja u Carstvu osigurala je, nakratko, vladavina cara Dioklecijana jer je Mursa nakon zapadnogotskog pustošenja i njihova osvajanja velikih dijelova Rimskog Carstva od 378. samo životarila. Podjelom Rimskoga carstva 395. ostala je pod vlašću zapadnorimskoga cara Honorija. Ali, za njegova nasljednika Valentinijana III. Panonija, Norik i Dalmacija prepušteni su istočnorimskom caru Teodoziju II. koji je uskoro prepustio područje između Save, Drave i Dunava Atilinim Hunima. Mursa je potpuno napuštena 441. nakon provale Huna koji su uništili grad.

Nukleus budućeg Osijeka

Zapadno od ruševina Murse, na povišenoj terasi i omanjem brežuljku blizu dravske obale, nastalo je u 7. stoljeću slavensko naselje. Slavenski i starohrvatski doseljenici nazvali su svoje naselje imenom Osijek (Osek, Osik). Bio je to nukleus budućeg grada, u čijem je imenu – po nekim tumačenjima - sadržan pojam nečega odsječenog, kao vrlo pogodna mjesta za prijelaz preko Drave, pogodnog mjesta za boravak ljudi, te sigurnog od plavljenja s obzirom na podvodnu i močvarnu okolicu.

Prvi spomen imena grada

Naselje se u povijesnim vrelima spominje prvi put 1196. u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika, i to u tadašnjem mađarskom obliku Eszek. U to su doba navraćali brojni trgovci, putnici i namjernici iz udaljenijih krajeva budući da je Osijek već sredinom 12. stoljeća nadaleko poznato trgovište i mjesto kod kojeg se prelazila Drava. Razvojem trgovišta bujao je u Osijeku i vjerski život. Veličinom i izgledom Osijek je mali srednjovjekovni gradić, koji je zapremao prostor na kojem se nalazi današnja Tvrđa.

Foto – Srednjovjekovna Tvrdja

O razvoju u 13. i u prvim desetljećima 14. stoljeća nema podataka. Prva vijest o Osijeku poznata je iz 1332. godine. Moćna velikaška obitelj Korogy prvi se put javlja u srednjovjekovnoj historiografiji grada na Dravi 7. prosinca 1351. sporom s opatijom Cikador.

U drugoj polovici 15. stoljeća nije se Osijek izgledom razlikovao od tadašnjih gradova u srednjoj Europi. Većina građana bili su obrtnici (krojači, zlatari, kovači, mlinari, krznari, opančari i postolari) koji su podmirivali potrebe mjesnog i dijela pokrajinskog tržišta. Tu je živio i veći broj službenika, gradskog plemstva i bogatijih građana. Osim prometnog, trgovačkog, obrtničkog, upravnog i vlastelinskog središta razvio se Osijek i u vrlo značajno kulturno žarište Slavonije. Prva desetljeća 16. stoljeća obilježila su posljednje dane srednjovjekovnog Osijeka i prve početke osmanske vlasti na ovim prostorima.

Osijek pada pod Osmanlije

Sultan Sulejman Veličanstveni odlučio je u jesen 1525. napasti Ugarsku i sudbina Osijeka već je unaprijed bila određena. Kada su pripreme za vojni pohod bile završene, napustio je Sulejman potkraj travnja 1526. Istanbul i s golemom vojskom krenuo na Ugarsku osvajajući na juriš sve na putu. Zbog straha od razvoja događaja, a nastojeći privoljeti zapovjednike osmanlijske vojske da poštede grad i njegove stanovnike, izaslanstvo Osijeka krenulo je 8. kolovoza 1526. Osmanlijama u susret i predalo gradske ključeve veziru Mustafa-paši. Nakon izgradnje pontonskog mosta preko Drave i prelaza vojske 23. kolovoza, te nakon pobjedonosnog ishoda bitke na Mohačkom polju Osijek je dobio jedan od najznačajnijih položaja u strateškoj koncepciji Osmanskog Carstva u osvajanju plodne Panonske nizine i prodiranja u središnju Europu. Kako Osijek tada nije pretrpio veća razaranja, opsežniji građevinski zahvati uslijedili su sredinom 1528. i početkom 1529. kada je sultan Sulejman Veličanstveni odlučio povesti ovuda vojsku na Beč.

Svi ratni pohodi Osmanlija prema Zapadu vodili su preko Osijeka. Za prijelaz silne osmanlijske vojske trebao je čvrsti most preko Drave pa je Hamza-beg u 17 dana, okupivši na poslu oko 25.000 ljudi – raje, 19. srpnja 1566. završio izgradnju glasovitog Sulejmanovog mosta. Zapravo je to bila cesta od hrastovih trupaca u dužini od oko 8 km koja je premostila Dravu kod Osijeka, te u blagim zavojima sve baranjske močvare, ritove i vodotoke Drave na lijevoj obali do palanke Darde. Bio je to most kakav do tada, doista, nije postojao nigdje u Europi. U očima suvremenika slovio je kao (osmo) svjetsko čudo. Njegovom izgradnjom prometni položaj Osijeka izdignut je do najviše vrijednosti sukladne strateškim i prometnim interesima Osmanskoga Carstva u tom dijelu Europe. Tako se grad na Dravi našao na glavnom prometnom pravcu od Istanbula do Budima i obratno.

Foto 1 – Varijanta prikaza vijugavog mosta

Foto 2 – Varijanta prikaza ravnog mosta

Nakon izgradnje mosta Osijek se ubrzano razvijao i postao najznačajniji grad turske Slavonije. Za sve vrijeme osmanske vladavine gradsko stanovništvo činili su uglavnom doseljeni Turci te manji broj ovdašnjih stanovnika koji su prešli na islam. Izgledom je i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija. Najviše su se spominjale Kasim-pašina, na mjestu današnje župne crkve sv. Mihaela arkanđela, i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana. Osijek je imao tada dvije cjeline: grad opasan zidinama i utvrđen kulama te palanku zaštićenu zemljanim nasipom i palisadama.

“Šaptom pade” u kršćanske ruke

Poraz osmanske vojske pod Bečom 1683. najavio je skoru propast osmanske vlasti i na ovim prostorima. Osijek je oslobođen od Osmanlija 26. rujna 1687., nakon 161 godine osmanske vladavine. Kada su Osmanlije čule da im se približava kršćanska carska vojska na čelu s generalom Hansom Dünnewaldom i Ivanom grofom Draškovićem, zahvatila ih je panika i veliki strah. Počeli su bježati iz Osijeka prema Đakovu i Vukovaru. Da ih u tome spriječi, turski zapovjednik Džafer-beg naredio je zatvaranje gradskih kapija. Ali, kada je pala noć, počeše Osmanlije sa ženama i djecom bježati preko gradskih zidina. Čim je svanulo jutro, uhvatio je strah i samog Džafer-bega, pa i on pobježe. Carska vojska ušla je u prazan grad u kojem je našla džamije, javne zgrade, nekoliko desetaka kuća pogodnih za stanovanje, 52 topa, mnogo oružja i municije te izobilje hrane.

Foto 3

Od gospodarski snažnog grada nije ostalo gotovo ništa. S odlaskom njegovih stanovnika nestala je u nepovrat čitava jedna civilizacija. Za Osijek je počelo novo razdoblje. Maleni gradić iznenada se našao daleko od zbivanja ondašnje Europe pomalo izgubljen na rubnom području Austrijskoga Carstva. No, blizina granice s Osmanskim Carstvom utjecat će na daljnji razvoj grada na Dravi.

Tri općine u jednom

Austrijske su vlasti, planirajući ovdje izgradnju nove vojne tvrđave, zbog posebnih vojno-strateških razloga raščistile teren zapadno, istočno i južno od tvrđavskih zidina te preselile 1692. nekadašnju tursku palanku oko 1.500 metara zapadno od gradskog zida. Tako je uz desnu obalu Drave podignuto novo naselje – Gornji grad.

U ljeto ili početkom jeseni 1698. preseljeno je stanovništvo s lijeve obale Drave i naseljeno istočno od tvrđave. Tako je nastalo još jedno naselje iz kojega se razvio Donji grad. Pripreme za gradnju goleme vojne tvrđave – Tvrđe – trajale su godinama. Dvorska komora je napokon 1709. donijela odluku o njenoj izgradnji, koja je službeno počela tek 1712. godine. Gornji je grad zajedno s tvrđavom činio jedinstvenu administrativnu cjelinu sve do 1702. kada dobiva zasebnu općinsku upravu. Donji je grad postao općina 1704.

Foto – Tri opcine

Tvrđavu su, po uzoru na nizinske nizozemske utvrde, austrijske vlasti planski gradile od 1. kolovoza 1712. do 1722. kada je, uglavnom, dovršena, ali su gradnje manjega opsega nastavljane do 60-ih godina 18. stoljeća. U nove zidine ugrađen je sav zidni plašt turske tvrđave.

U južno gradsko područje 1792. naseljavaju se uglavnom njemački doseljenici iz Banata i Bačke stvarajući četvrtu gradsku cjelinu nazvanu Novi grad.

Slobodni i kraljevski grad

Od 1687. do 1783. Osijek je središte Generalkomande (glavnog zapovjedništva) za cijelu Slavoniju, a obnavljanjem županijskog uređenja 1745. postaje i središte Virovitičke županije. Povoljan zemljopisni položaj grada te trgovina i obrtništvo glavne su značajke Osijeka 18. stoljeća. Gospodarsko jačanje pratilo je širenje grada i povećanje stanovništva, razvoj prosvjete, kulture, sporta i zdravstvene skrbi.

Ujedinjenjem razjedinjenih općina – Gornji grad, Tvrđa s Novim gradom i Donji grad - 2. prosinca 1786. postavljeni su temelji za proglašenje Osijeka slobodnim i kraljevskim gradom što se i zbilo 28. kolovoza 1809. godine.

Foto – Povelja slobodnog i kraljevskog grada Osijeka

U 18. i 19. stoljeću Osijek je multietnički grad u kojem su živjeli Hrvati i doseljenici iz Štajerske, Kranjske, Bavarske, Moravske, Italije, Francuske, Ugarske, Bugarske. Doseljenici su učili govoriti hrvatski i u vrijeme kada je latinski jezik bio službeni. U mnogim se trgovačkim i obrtničkim obiteljima govorilo njemačkim jezikom, a u nekim i novogrčkim, talijanskim, pa i francuskim.

Foto – Osijek 19. i 20. stoljeća A

Foto – Osijek 19. i 20. stoljeća B

Foto – Osijek 19. i 20. stoljeća C

U zamahu graditeljstva tijekom 19. i početkom 20. stoljeća podižu se mnoge zgrade i cijele ulice koje bitno mijenjaju izgled grada na Dravi. U to je doba Osijek poslije Zagreba gospodarski najrazvijeniji grad Hrvatske. Godine 1870. dobiva prvu željezničku prugu, a prostorno razjedinjeni grad povezao je 1884. konjski tramvaj, tada prvi na jugoistoku Europe. Uz novi željeznički most iz 1884. Dravu je premostio 1911. i novi kolni most na zidanim stupovima.

U novim granicama

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije Osijek se našao u nepovoljnom položaju zbog novih suženih granica unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije. Zbog nepovoljne porezne i carinske politike slabi gospodarska snaga i prometna uloga grada na Dravi, koji od tada zaostaje, ali i uspijeva ipak zadržati položaj drugog po veličini industrijskog središta Hrvatske. U tom su razdoblju, od značajnijih zahvata ostvareni elektrifikacija grada i puštanje u promet električnog tramvaja 1926. godine.

Foto – Nove granice

Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske te Drugi svjetski rat donijeli su stanovništvu Osijeka strah i neizvjesnost. Grad će proživjeti sve tegobe, sukobe, stradanja (ljudska i materijalna) četverogodišnjeg općeg ratnog razdoblja i unutrašnjih borbi u kojima je poražena nacistička i ustaška vladavina. Grad je iz rata izašao teško razoren, naročito Donji grad nakon bombardiranja 14. lipnja 1944. godine.

Osijek će potom u poraću od 1945. do 1990. živjeti u političkom, upravnom, gospodarskom, kulturnom i socijalnom ozračju koji je proizašao iz sklopa novouspostavljene jugoslavenske države rukovođene ideologijom komunističke partije.

U novom ozračju

Od početka Domovinskog rata grad na Dravi ulazi u novo političko ozračje demokratskog sustava suverene Republike Hrvatske. Teško oštećen tijekom agresije s početka 90-ih godina 20. stoljeća, obnavljan dugotrajnim procesom Osijek je sada na putu uspostavljanja nove etape svojega života i uloge. U tom će pogledu u njegovoj budućnosti značajnu ulogu imati i međunarodna prometnica, tzv. koridor 5C od Jadrana, preko Bosne, a prema sjeveru središnje Europe.