Kratki povijesni prikaz gradskih četvrti i prigradskih naselja

Prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže

Kratki povijesni prikaz gradskih četvrti i prigradskih naselja

TVRĐA
Tvrđavu su, po uzoru na nizinske nizozemske utvrde, austrijske vlasti planski gradile od 1. kolovoza 1712. do 1722. kada je, uglavnom, dovršena, iako su gradnje manjega opsega nastavljane do 60-ih godina 18. stoljeća. U nove zidine ugrađen je sav zidni plašt turske tvrđave. Tvrđa se sastojala od 7 bastiona (sv. Karla, Inocencija, Leopolda, Josipa, sv. Terezije, Elizabete i Eugenija) - smještenih od istoka prema zapadu oko gradske jezgre, tvrđavskog roga, zaštitnog zida i jarka - te zaštitne utvrde opasane s vanjske strane glasijama (prostor današnjeg Vijenca Ivana Meštrovića i Drvljanika). Do 1715. sagrađeni su u sklopu radova izgradnje tvrđave bastioni na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani. U sklopu tih radova dovršena su i dvoja tvrđavska vrata - Porta Aquatica (Vodena vrata, očuvana su do danas zajedno s Vodenim tornjem) vodila su prema rijeci Dravi i Porta Nova (Nova vrata, na jugu Tvrđe u smjeru budućega Novog grada). Godine 1716. izgrađena su i, treća, Porta Valpoviensis (Valpovačka vrata) kroz koja se iz Tvrđave izlazilo u Gornji grad.
Tvrđa je u prvoj polovici 18. stoljeća promijenila svoj izgled. Izgrađene su zgrade za potrebe vojske, crkve, samostani i građanske kuće u baroknom slogu. U Tvrđi su 1729. otvoreni gimnazija, tiskara (1735.) i njemačko kazalište, a proveden je i javni vodovod i kanalizacija, pa su s pravom Slavonci i Osječani Tvrđu nazivali "Metropolis urbs". Tijekom vremena vojno se značenje osječke Tvrđe smanjivalo, i to posebice nakon carske odluke Josipa II. godine 1783. kada je vrhovno zapovjedništvo vojske za Slavoniju i Srijem preseljeno iz Osijeku u Petrovaradin. Tvrđavske zidine kočile su – po ocjeni suvremenika - gospodarski i prometni razvoj grada, pa su stanovnici Tvrđe 1868. tražili od Hrvatskoga sabora dopuštenje za rušenje bedema (obrambenih zidina) osječke tvrđave. Međutim, car Franjo Josip I. je prema postojećoj "Osnovi ob utvrđenih mjestah u Austro - Ugarskoj Monarhiji" odlučio da osječka tvrđava mora ostati onako kako je izgrađena. Nakon propasti Austro-Ugarske Mnarhije 1918., kada su prestali vrijediti njezini zakoni, stanovnici Tvrđe obnovili su traženje da se sruše tvrđavski bedemi a Gradsko poglavarstvo je 1923. odobrilo kredit za rušenje bedema oko Tvrđe. Počelo je uklanjanje glasija, podzida, spojnih bedema (cordona), kontragarda i revelina. Izgradnja elektrane i uvođenje električnog tramvaja u promet ubrzalo je te radove, pa je obrambeni dio tvrđave do 1926. do temelja porušen. Nestala su troja vrata i cjelokupni zidni plašt oko gradske jezgre s istočne, južne i zapadne strane. Od nekadašnjeg golemog zidnog oplošja preostali su samo dijelovi prvoga i sedmog, odnosno Karlova i Eugenijeva bastiona uz dravsku obalu. Između tih bastiona nisu porušeni vodotoranj i Vodena vrata.
Danas je osječka Tvrđa po povijesnim i graditeljskim značajkama spomenik nulte kategorije.

GORNJI GRAD
U vrijeme izgradnje Tvrđe graditelji su, zbog vojno-strateških razloga, s rubnih strana tvrđave raselili stanovništvo koje se naseljava južno, istočno i zapadno od Tvrđe. Na zapadu je nastao Gornji grad izgrađen urbanistički pravilno i sustavno. Do sredine 19. stoljeća grad se razgranao na istoku do Radićeve ulice, na jugu do Gundulićeve, a na zapadu do Retfale, tadašnje općine. U potonjem razdoblju postao je reprezentativni dio grada preuzevši sve atribute središta Osijeka. Brzi gospodarski razvoj na prijelazu 19. u 20. stoljeće popraćen je naglom izgradnjom. U razdoblju od 1866. do 1910. izgrađene su današnje ulice: Županijska, Jägerova, Sunčana, Zrinjevac, Kačićeva i Radićeva ulica, Gajev trg, Kapucinska ulica, Europska avenija, Ulica kardinala Alojzija Stepinca, Neumannova, istočni dio Gundulićeve i Reisnerova ulica. Ovom izgradnjom nastali su u gradu najljepši i najreprezantativniji dijelovi grada. O tome svjedoče njegovi trgovi, položaj i izgled gornjogradskih ulica koje i danas stilom svojih zdanja privlače pozornost.
Nastankom Gornjega grada podignuta je 1732. manja barokna crkva, prva gornjogradska župna crkva, posvećena sv. Petru i sv. Pavlu. Na mjestu stare istoimene crkve, a na poticaj Osječanina, glasovitog bosanskog ili đakovačkog i srijemskog biskupa, Josipa Jurja Strossmayera sagrađena je od 1894. do 1898. velebna neogotička župna crkva kojom su središnji Trg Ante Starčevića i Osijek dobili svoj prepoznatljiv simbol (današnja konkatedrala). Županijska palača je uz brojne trgovine tom dijelu grada dala epitet vjerskog, političkog, ali i gospodarskog središta pa je tako Gornji grad preuzeo pozicije koje je do tada imala Tvrđa.

DONJI GRAD
Samostalna varoš izgrađena na temeljima rimske Murse istočno od Tvrđe. Do sredine 18. stoljeća ima sve karakteristike ribarsko-obrtničkog grada s razvijenim vodeničkim, mlinarskim i lađarskim zanatima. Od 19. stoljeća postaje trgovačko-industrijski dio. Međutim, znatna udaljenost od Gornjega grada utjecala je na sporiji razvoj toga dijela Osijeka. I danas većina donjogradskih ulica, s gotovo neizmijenjenom vizurom malih prizemnica, svjedoči o prohujalim vremenima.

NOVI GRAD
Naseljavanjem njemačkih doseljenika južno od tvrđavskih zidina nastala je krajem 18. stoljeća četvrta cjelina grada. Novogradska Gornja i Donja ulica (današnja Ulica Martina Divalta) najduže je zadržala rustikalni izgled i pronosila essekerski duh. Sve do sredine 20. stoljeća prostrani Gradski vrt, nadaleko poznat po bujnoj i raznolikoj parkovnoj vegetaciji, najomiljenije je šetalište Osječana. Devastiranjem Gradskoga vrta i izgradnjom modernih naselja s višekatnicama ovaj dio grada u potpunosti danas opravdava svoj prvotni naziv.

RETFALA
Danas najzapadniji dio Osijeka koji u svom nazivlju ima transformaciju mađarskog naziva s prevedenim značenjem „selo u ritu“. Spominje se već krajem 17. stoljeća. Protezala se, i proteže, uz Dravu koja joj je sjeverna obrubnica. S obzirom na vodoplavnost terena Retfala je smještena znatno više od dravske obale. Od 1750. vlastelinsko je dobro velikaške obitelji Pajačevića, a od 19. stoljeća pa do 1947. samostalna općina.

JUG II
U proljeće 1967. uselili su se prvi stanari u dovršene zgrade novoga dijela Osijeka tzv. Juga II. U prizemnici sa 12 stanova te u nekoliko dvodomki u Porečkoj ulici svoj su dom našli radnici osječke Tvornice šećera i kandita. Završetkom još 5 četvrerokatnica u Srijemskoj ulici i nekoliko dvodomki u Labinskoj te je godine završen kompleks zgrada budućega velikoga naselja na krajnjem jugu Donjega grada istočno od Tenjske ceste (današnje Ceste Josipa Reihla-Kira). Kvaliteta življenja u tom dijelu grada znatnije se poboljšala od 1969. kada je u cjelini izgrađena Opatijska ulica, te velik broj jednokatnica, dvokatnica i dvodomki u ostalim ulicama Juga II.

BRIJEST
Naselje smješteno 5 km južno od Osijeka u mikroregiji Dravsko-dunavske nizine Istočnohrvatske ravnice na križištu državne ceste Osijek – Jarmina i županijske ceste Osijek – Brijest. Do 1991. dio je Grada Osijeka. Godine 2001. živjelo je u mjestu 1.248 stanovnika u 372 domaćinstva. Naselje ima površinu od 4,72 km. Prosječna gustoća naseljenosti je 264 stanovnika na km2, a godišnja stopa rasta u razdoblju od 1991. do 2001. bila je 1,95%. Gospodarska osnova su poljodjelstvo (IPK), vinogradarstvo, pčelarstvo, stočarstvo, građevinsrtstvo, trgovina, knjigovodstveni servis i obrti (autoprijevoz, keramičarski, metaloprerađivački i drugi). U naselju je Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo. Rimokatolička župa Mučeništva Sv. Ivana utemeljena je 1987. godine, a istoimena župna crkva građena je od 1994. do 1997. godine.

BRIJEŠĆE
Naselje je u Gradu Osijeku smješteno 5 km jugozapadno od grada uz Dravu. Nalazi se na križištu državne ceste Duboševica – Beli Manastir – Osijek – Đakovo – Slavonski Šamac i županijske ceste Briješće - Osijek. Dijelovi naselja su zaseoci Duga Bara, Livana, Livana-Pustara i Podrumina. Po popisu iz 2001. stanovnika je 1.382 u 388 domaćinstava. Površina naselja je 6,72 km2. Do 1997. nazivalo se Brešće. Gospodarsku osnovu čine poljodjelstvo, stočarstvo, građevinarstvo, trgovina i obrti (autoservis, autoprijevoz, servis plinskih uređaja i drugi). U mjestu je poljoprivredna apoteka i područna škola Briješće OŠ Vladimira Nazora iz Čepina. Naselje pripada rimokatoličkoj župi Presvetoga Trojstva u Čepinu.

JOSIPOVAC
Smješten u Podravini u mikroregiji Karašičko-dravske nizine 10 km sjeverozapadno od grada Osijeka. Naselje je u Gradu Osijeku koje se nalazi na križištu državnih cesta Dubrava Križovljanska – Varaždin – Virovitica – Našice – Osijek – Vukovar – Ilok i Daruvar – Slatina- Donji Miholjac – Josipovac te županijske ceste Josipovac – Višnjevac – Osijek – Namatin i lokalne ceste Josipovac. U mjestu je željeznička postaja na pruzi Koprivnica – Kloštar – Virovitica – Našice – Bizovac – Osijek – Dalj – Erdut – Bogojevo. Po popisu stanovnika iz 2001. ima 4.395 stanovnika u 1.315 domaćinstava s prosječnom godišnjom stopom rasta stanovnika od 0,84% (1991. – 2001). Površina naselja je 13,8 km2, a prosječna gustoća naseljenosti 318 na km2. Dijelovi naselja su zaseoci Gupčevo, Nova Dalmacija, Ugljenište i Kravice (do 1880. nazivalo se Kravica, a od 1910. do 1921. Josipovac-Kravice). Tijekom 18. i 19. stoljeća mjesto su naselili Nijemci, a od 1920. pojačana je migracija Hrvata iz Zagorja, Prigorja, Dalmacije i ponešto iz Like. Gospodarska osnova su poljodjelstvo, stočarstvo, vinogradarstvao, prehrambena industrija, obrada drva, trgovina, ugostiteljstvo i obrti (autoprijevoz, autoservis, automehaničarski, autolimarski, autoelektričarski, limarski, servis klima-uređaja, stolarski, staklarski, frizerski i drugi). U naselju su OŠ Josipovac, Centar za predškolski odgoj (Dječji vrtić), Dječji vrtić časnih sestara franjevki, ambulanta opće i stomatološke medicine Doma zdravlja Osijek, ljekarnica, privatne ordinacije opće, specijalističke i stomatološke medicine, ustanova za zdravstvenu njegu u kući, mjesni odbor, poštanski ured, Cantar za vozila Hrvatske, osiguravajuće društvo, knjigovodstveni servis i projektni biro. Rimokatolička župa Sv. Luke evanđelista osnovana je 1994. godine, a istoimena župna crkva u izgradnji je od 1997. godine.

KLISA
U mikroregiji Dravsko-dunavske nizine Istočnohrvatske ravnice smješteno je naselje, 15 km jugoistočno od Grada Osijeka kojem pripada. Još uvijek je područje od posebne državne skrbi. Do 1992. zaselak je obližnjeg naselja Tenje. Kao dio velikog Pfeifferovog veleposjeda mjesto se od 1890. do 1900. nazivalo Klisa Pfeofferova. Po posljednjem popisu iz 2001. godine na površini od 5,52 km2 živjelo je 463 stanovnika. Prosjećna gustoća naseljenosti je 84 stanovnika na km2. Klisa se nalazi na križištu državnih cesta Dubrava Križovljanska – Varaždin – Virovitica – Našice – Osijek – Vukovar – Ilok. Povećanjem domaćeg i međunarodnog zračnog prometa zračna luka Osijek u Klisi sve više dobiva na prometnom značenju. Gospodarska osnova su poljodjelstvo i stočarstvo. U mjestu su veterinarska apoteka, mjesni odbor te Hrvatska kontrola zračne plovidbe i carinarnica Klisa. Naselje pripada rimokatoličkoj župi Rođenja Sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu.

PODRAVLJE
Naselje je u Gradu Osijeku, smješteno uz lijevu obalu rijeke Drave u južnom dijelu Baranje u mikroregiji Baranjske nizine Istočnohrvatske ravnice, 2 km sjeverno od grada Osijeka. Na križištu je državne ceste Duboševica – Beli Manastir – Osijek – Đakovo – Slavonski Šamac, županijske ceste Podravlje i nerazvrstanih cesta. Selo je krajem 17. stoljeća osnovao princ Eugen Savojski pa se nazivalo Eugenfalu ili Eugenidorf. Nastanjeni Nijemci, kao i stanovnici Osijeka, u potonjim stoljećima nazivali su mjesto i Derfl (lokalizam od Dörfl – seoce, selo). Do 1921. zaselak je baranjskog mjesta Bilja, a do 1991. dio grada Osijeka. Po popisu stanovnika iz 2001. naselje ima 358 stanovnika u 122 domaćinstva. Površine je 3,43 km2, a prosjećna gustoća naseljenosti je 104 stanovnika na km2. Prosječna godišnja stopa pada nataliteta je -2,62% (1991. – 2001). Gospodarsku osnovu čine poljodjelstvo, stočarstvo i obrti (autoprijevoz, limarski i drugi). U mjestu je Dječji vrtić „Bambi“ i mjesni odbor. Pripada osječkoj rimokatoličkoj župi sv. Osječkih mučenika.

SARVAŠ
U mikroregiji Dravsko-dunavske nizine Istočnohrvatske ravnice, 11 km jugoistočno od Osijeka smješteno je naselje koje pripada Gradu Osijeku. Nalazi se na križištu državne ceste Erdut i lokalne ceste Sarvaš – Tenje. U mjestu je željeznička postaja na pruzi Osijek – Dalj – Erdut – Bogojevo. Prapočeci života na ovom prostoru vezani su za stariju fazu mlađeg kamenog doba (starčevačka kultura), eneolitik, brončano i željezno doba. Naselje je poznato i u rimsko doba. U kasnom srednjem vijeku naseljavaju ga Mađari i daju mu ime Szarvas. U prvoj polovici 16. stoljeća Turci Osmanlije su u selo naselili srpsko stanovništvo iz južnih krajeva gornje Drine, Neretve te od Lima, Pive i Tare. Nakon izgona Turaka, od kraja 17. stoljeća, selo u manjem broju naseljavaju Hrvati, a tijekom 18. i 19. stoljeća u velikom broju Nijemci te do kraja 19. stoljeća Srba gotovo da i nema u mjestu. Stoga je srpska pravoslavna crkva Rođenja sv. Jovana Krstitelja, izgrađena 1753. godine, pretvorena u rimokatoličku crkvu iako je u Sarvašu 1774. izgrađena rimokatolička župna crkva Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Završetak Drugoga svjetskoga rata promijenio je nacionalnu strukturu izrazito njemačkoga mjesta; umjesto prognanih Nijemaca doseljavaju se Srbi iz Like, Korduna i Banije te Hrvati iz Zagorja, Prigorja, Dalmacije i ponešto iz Like. Od 1968. do 1970. izgrađena je nova pravoslavna crkva. (U posljednjem desetljeću 20. stoljeća u vrijeme agresije na Hrvatsku i rimokatolička i pravoslavna crkva su srušene, a u potonjem stoljeću su obnovljene.) Po posljednjem popisu stanovnika iz 2001. u mjestu je 1.539 žitelja koji žive u 513 domaćinstava. Površina mjesta je 13,39 km2. Prosječna gustoća naseljenosti je 115 stanovnika na km2. Prosječna godišnja stopa pada stanovnika je -1,77% (1991. – 2001). Dio naselja je zaselak Kučka Rit. Gospodarska osnova je poljodjelstvo, stočarstvo, građevinarstvo, trgovina i ugostiteljstvo. U mjestu je OŠ Ljudevita Gaja, poljoprivredna apoteka i mjesni odbor.

TENJA
Naselje u Gradu Osijeku smješteno u mikroregiji Dravsko-dunavske nizine Istočnohrvatske ravnice, 6 km južno od Osijeka. Tenja je u kasnom srednjem vijeku činila najistočniji dio posjeda plemića Korođskih. Budući da su uz Hrvate većinu starosjedioca činili Mađari oni su naselju nadjenuli ime Tenja što na mađarskom jeziku (tehén) znači krava. I jedni i drugi su 1526. pobjegli na zapad pred Turcima Osmanlijama koji su oko 1680. u selo naselili srpsko stanovništvo iz južnih krajeva gornje Drine, Neretve te od Lima, Pive i Tare. Novije naseljavanje Srba iz Srijema i južne Mađarske (Baranje) otpočelo je početkom 18. stoljeća kada se u mjesto naseljavaju i hrvatske obitelji. U potonjem razdoblju se naselje, zbog svoje veličine, oblikovalo kao cestovno mjesto s više pokrajinskih sokaka. Srpska pravoslavna crkva posvećena je Prenosu moštija sv. Oca Nikolaja i izgrađena je 1761. godine. (Tijekom Drugoga svjetskog rata crkva je srušena, a nova izgrađena 1985. na temeljima stare crkve.) Rimokatolička župna crkva sv. Ane građena je od 1904. do 1905. godine. (U vrijeme Domovinskog rata 1991. crkva je minirana i zapaljena. Istodobno je oštećena i srpska pravoslavna crkva. Obje su obnovljene.) Po posljednjem popisu stanovnika iz 2001. u mjestu je 6.747 stanovnika koji žive u 2.231 domaćinstvu. Površina mjesta je 47,19 km2. Prosječna gustoća neseljenosti je 143 stanovnika na km2, a prosječna godišnja stopa pada stanovnika 1,26% (1991. – 2001). Dijelovi naselja su zaseoci Ada Janoševa, Ada Kliška (1880. je Ada), Adica-Giner (do 1948. ime je Adica), Betin Dvor (do 1948. ime je Batinin Dvor), Bezenica, Drvaruša, Kunovci Tenjski (do 1900. ime je Kunovac), Palilula Tenjska (do 1900. je Palilula) i Široko Polje Tenjsko (do 1900. je Široko Polje, 1910. i 1931. Tenjsko Polje). Mjesto se nalazi na križištu županijske ceste Osijek – Tenja, lokalnih cesta Tenja – Sarvaš, Tenja – Silaš, Antunovac – Tenja te nerazvrstane ceste. Gospodarsku osnovu čine poljodjelstvo (poljoprivredna zadruga), stočarstvo (stočarska farma), pčelarstvo, crna i obojena metalurgija, metalne konstrukcije, papirna konfekcija, trgovina i obrti (autoprijevoz, autoservis, autolimarski, vučna služba, vulkanizerski, bravarski, servis kućanskih aparata, soboslikarski, pekarski, frizerski, kozmetičarski i drugi). U mjestu su OŠ Tenja, Dječji vrtić „Vrapčić“, ambulante opće i stomatološke medicine Doma zdravlja Osijek, ljekarnica, veterinarska ambulanta veterinarske stanice Osijek, poljoprivredna apoteka, mjesni odbor, poštanski ured, geodetski biro, benzinska postaja te Ženska udruga „Izvor“ i Centar za mir.

TVRĐAVICA
Naselje je u Gradu Osijeku, smješteno uz lijevu obalu rijeke Drave u južnom dijelu Baranje u mikroregiji Baranjske nizine Istočnohrvatske ravnice 4 km sjeverno od grada Osijeka. Nalazi se na županijskoj cesti Tvrđavica – Osijek. Do 1991. dio je grada Osijeka, a od tada samostalno naselje. Po posljednjem popisu stanovnika iz 2001. u mjestu je 750 stanovnika koji žive u 260 domaćinstava. Površina mjesta je 4,96 km2. Prosječna gustoća neseljenosti je 151 stanovnik na km2, a prosječna godišnja stopa pada -2,97% (1991. – 2001). Gospodarsku osnovu čine poljodjelstvo, stočarstvo, trgovina i ugostiteljstvo. Mjestu pripadaju ZOO-vrt, akvarij te sportsko-rekreacijski centar „Copacabana“. Zapadno od dravskog mosta izgrađena je 1995. kapela Kraljice Mira. Tvrđavica pripada osječkoj rimokatoličkoj župi Sv. Osječkih mučenika.

VIŠNJEVAC
Uz obalu riječnog rukavca Stare Drave u Podravini, u mikroregiji Dravsko-dunavske nizine Istočnohrvatske ravnice, 6 km istočno od Osijeka smješteno je naselje u Gradu Osijeku. Do 1900. nazivalo se Adolfovac, a do 1921. Podravski Adolfovac te do 1948. samo Adolfovac. Današnje ime Višnjevac nosi od 1948. godine. Po posljednjem popisu stanovnika iz 2001. u mjestu je 7.146 stanovnika koji žive u 2.203 domaćinstva. Površina mjesta je 10,62 km2. Prosječna gustoća neseljenosti je 687 stanovnik na km2, a prosječna godišnja stopa pada -0,08% (1991. – 2001). Nalazi se na križištu županijske ceste – Josipovac- Višnjevac – Osijek – Nemetin i lokalne ceste Višnjevac. U mjestu je željeznička postaja na pruzi Koprivnica – Kloštar – Virovitica – Našice – Bizovac – Osijek – Dalj – Erdut – Bogojevo. Dijelovi naselja su zaseociu Aršad Šuma, Bag Šuma, Đurfala, Lisica, Palilula, Počivarka, Stara Drava i Višnjevac – Velebit. Gospodarska osnova su poljodjelstvo, vinogradarstvo, stočarstvo (stočarska farma, proizvodnja stočne hrane), klaonica, mljekarstvo, pčelarstvo, rasadnik, građevinarstvo, prehrambena industrija, hidraulika i pneumatika, papirna konfekcija, turizam, ugostiteljstvo i obrti (autoprijevoz, autoservis, elektromehaničarski, strojobravarski, bravarski, servis kućanskih aparata, audio i videoservis, servis rashladnih uređaja, galvanizacija, stolarski, cvjećarski, frizerski, krojački, pekarski, vodoinstalaterski, foto i videostudio, tiskarske usluge, kožna galanterija i drugi). U naselju su OŠ Višnjevac, ambulante opće i stomatološke medicine Doma zdravlja Osijek, ljekovito bilje (čajevi), poljoprivredna apoteka, mjesni odbor, banka, poštanski ured, prevoditelj i sudski tumač, projektni i arhitektonski biroi, promet nekretninama, knjigovodstveni servis i sportska društva (nogometni klub, boćarski klub, fitness centar). U mjestu je rimokatolička župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije koja je izgrađena 1971. godine.